Junk

12 siječanj 2014

seemingly useless rubbish which sits around for months and sometimes even years

Svako toliko ja osmislim plan kako se promijeniti na bolje….npr. početi živiti zdravo, zdravo jesti, prestati pušiti, uživati u prirodi i svakodnevnim malim sitnicama, početi vježbati i sve te neke self-help handbook pizdarije. I onda probam naći motivaciju za sve to i uletim u jednu ogromnu prazninu…..ništa….tupilo nemilo. Osim te gole činjenice da mi je zlo od same sebe nemam bogzna kakvu motivaciju za promjenom. Iman tu neku ideju u glavi da kad bi popravila sve te neke stvari koje su izražene na vanka bi se onda lakše pozbrojila i pozabavila sa pizdarijama iznutra….kao ono…možda bi se i same popravile sretan. Ali naravno da to ne ide tim redoslijedom. Znači, promjena bi trebala doći iznutra. Samo što ja ni dalje ne znam odakle početi.

Ubija me taj jebeni osjećaj težine, kao da je vrića od 6 tona stalno na leđima. I svaki put kad probam malo prodrmati i prokopati po toj vrići nađen taj strah, neizvjesnost i samoću i poželim je se riješiti… Ponekad sam ljubomorna na sve one šarolike kontejnere oko sebe. Na jednom piše "plastika", na drugom "karton", na trećem "staklo", čak ima i za jebenu "staru odjeću"….ali nigdi nema kontejnera za „osobno smeće“. A s obzirom da pokušavam biti jako savjesna prema okolini trudim se ne trovati je i razbacivati okolo otpatke svog prošlog i tekućeg bivstvovanja. Kad ipak pokleknem pod tim teretom i nekom probam objasniti što me to već godinama žulja na leđima dogodi se da svi imaju neke svoje vreće otpada koje čuvaj negdje sa strane, a moj smrad im djeluje toliko beznačajan da niti ne žele čuti za sastav koji ga je proizveo. Onda se to pretvori u natjecanje „Tko je veći smećar?“, a s obzirom da je to igra u kojoj nema pobjednika dogodi se da taj odnos dođe do točke s koje nema pomaka. Umjesto saznanja tajne lokacije deponija osobnih sranja ja putem još pokupim i tuđih pizdarija pa to sve skupa potrpam i nastavim sa besciljnom potragom.
Cijela ta priča me nagnala na razmišljanje kako odnosi za razliku od mog smeća imaju rok trajanja. Bez obzira na njihovu prirodu (prijateljski, poslovni ili kakvi već) svi dođu do neke točke zasićenja. Da li postoje ljudi za određene periode života? Jel' se istroše? Ne znam…ali ako je tako, jasno mi je zašto se neki ljudi udaljavaju od mene. Za njih sam potrošena….izjadano je sve što je trebalo biti izjadano i krenuli su dalje….drugi su našli privremeno društvo i krenuli dalje….Jedino ja još stojim na istom mjestu, gledajući u kojem smjeru se pokrenit. Ja njih nisam stigla istrošiti….bar ne do te mjere da krenem dalje od njih. Možda je potrebno da se samo jedna strana istroši a slučaj je da sam ja češće ta strana? Od mene ne mogu valjda dobiti ono što trebaju za nastaviti naprijed. Ja sam ono što je ostalo nazad….u prošlosti…jednoj slici koju će pamtiti, a možda i neće….vjerojatno ovisno o tome kako su ispali na njoj. I s vremenom, ja za njih potrošena ,a oni za mene ne, postaju dio vreće koja je sve teža i teža…

U potrazi za nekakvom slikom….

01 listopad 2013

Self-concept refers to the image we have of ourselves. We develop our opinions about ourselves by observing the way that others respond to and communicate with us:

Ja sam agresivna
Ja sam alkoholičarka
Ja sam budala
Ja sam carica
Ja sam debela
Ja sam dobra
Ja sam dosadna
Ja sam glupa
Ja sam gruba
Ja sam humoristična
Ja sam iskrena
Ja sam jaka
Ja sam kampanjac
Ja sam komunikativna
Ja sam kraljica
Ja sam kukavica
Ja sam kurva
Ja sam lažljivica
Ja sam lijepa
Ja sam lijena
Ja sam lulina
Ja sam luda
Ja sam ljubav života
Ja sam naporna
Ja sam neambiciozna
Ja sam nekreativna
Ja sam nenačitana
Ja sam neodgovorna
Ja sam neodlučna
Ja sam neorganizirana
Ja sam neosjetljiva
Ja sam nepismena
Ja sam nerazumna
Ja sam nerealna
Ja sam neuredna
Ja sam nevažna
Ja sam osjetljiva
Ja sam ovisna
Ja sam pametna
Ja sam prijateljica
Ja sam radišna
Ja sam razumna
Ja sam realna
Ja sam sexy
Ja sam sjebana
Ja sam slaba
Ja sam smeće
Ja sam snalažljiva
Ja sam tvrdoglava
Ja sam ubojica
Ja sam uporna
Ja sam vrijedna
Ja sam zabavna
Ja sam zaboravna
Ja sam zajebana

Ja sam zbunjena

Nerednica

31 srpanj 2013

Zdravlje je stanje potpunog fizičkog, duševnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.

Blagostanje (hrv. blago + stanje) stanje je koje pojedinci doživljavaju na različite načine. Blagostanje nije mjerljivo, upravo zbog niza prefiksa koji se uz taj pojam vežu.


Znate ono kada krenete pospremati sobu i odlučite to temeljito obaviti. Pa počnete iz svih mogućih ladica, ormara i zakutaka vaditi stvari i slagati ih na jednu hrpu. Zatim jednu po jednu stvar promotrite pa je ili bacate u smeće ili zadržavate i nalazite joj prikladno mjesto?

E sad, svako toliko ja krenem raditi to isto sa svojim međuušnim prostorom. To se uglavnom događa kad pronađem motivaciju za promjenom i odlučim da je vrijeme da se pozabavim s onim što u njemu obitava. S obzirom da su to uglavnom sjećanja, misli i doživljaji svih vrsta i vela nekih se (onih ružnih), za razliku od smeća u sobi, malo teže riješiti. Međutim mogu se fino preraditi, izvući iz njih ono nešto mudrih pouka što se da, a ostatak pospremiti u najudaljeniju ladicu uvjetno nazvanu „Otpad“.

Međutim, kao i prilikom pospremanja sobe, ponekad se dogodi da motivacija u procesu odlučivanja što i gdje smjestiti naglo dobije krila i odleprša nekom drugom sretniku hebat život. Nakon nekoliko mjeseci vi se naviknete na sav taj nered i hrpu, koja umjesto manja zapravo postaje sve veća i veća. Naime, vi postajete „sretni“ vlasnik svačeg nečeg novog, a kad je međuušni prostor u pitanju radi se uglavnom o novim sjećanjima, mislima i idejama kojima treba pronaći mjesto. Sad već pretpostavljate da sam ja prije nekog vremena (sram me reći koliko tome ima) krenula u „generalku“. Preturanje po tom „unutarnjem blagu“ me dovodilo do ludila i svakim danom sam sve više i više gubila motivaciju. Dok su neke stvari vrlo brzo dobile svoje mjesto, s drugima nikako nisam izlazila na kraj. Onda bi došlo nešto novo i poremetilo kompletnu koncepciju prije složenog. S obzirom da nikako nisam uspijevala pohvatati konce tog već dobro upetljanog klupka, šutnila sam ga u kantun i odlučila ignorirati neko vrijeme. Međutim, došlo je ljeto i toplotni val, klupko se ubuđavilo i počele su se kotiti inteligencije koje naveliko interferiraju sa mojom vlastitom.
I sad tu sjedim, tipkaram, po treći put srčem duplu kamilicu i mislim se da li je napokon došlo vrijeme da potražim pomoć za pospremanje tog nereda jer lako bi se moglo dogoditi da ubrzo sve bude spremno za „Otpad“. A bila bi šteta kad znam da nije sve u tom neredu za odbaciti….

Ukratko o meni (numero duo)

23 svibanj 2013

I tako ja već neko vrijeme pokušavam redefinirati i osmisliti svoj život i postojanje. To neko vrijeme je( otprilike uzeto) neke 2 godine, od kad sam se po drugi put, ali ovaj put sama samcata, uputila iz roditeljskog doma u veliki bijeli svijet. Neki od vas bi mogli pomisliti „samo toliko?“, drugi bi možda rekli „toliko dugo?“. Ja ne znam. Ne znam koliko je potrebno čoviku da osmisli i nađe razloge za svoje postojanje i bivstvovanje. Jedan dobar period svog života sam mislila da znam tko sam, što želim i kud moj život vodi. I onda mi se, kao i velikom broju svih poštenih ljudi koji su završili uploadani u bespućima interneta, sve to nešto pošemerilo i ja sam zapela. Izgubila sam glavnu ulogu u sapunici u vlastitoj režiji i vrijeme je bilo za novu karijeru.
E sad….prva postaja nakon nagle promjene uloga je bila zabava.
Tako sam ja nekako završila u lunaparku. Međutim, kao majka svih zajeba, ja nisam tamo bila mjesec-dva-tri. Cijela godina je izgledala kao da mi je netko platio vožnju na vlaku smrti (ili kako se već zovu ona čudesa šta velikom brzinom iđu gore-dolje), a čiča lunaparkist zaboravio zaustaviti mašinu nakon što je plaćena vožnja završila. I tako sam ja bila gori, bila doli, pa opet gori, pa malo doli. E sad, nije da ja nisam navikla na orijentaciju gori-doli, ali je valjda to prije bilo nešto sporije, pa bi između doli i gori prošlo i po par miseci….a sad sam gori-doli bila svaki jebeni dan….i nikako se ja nisam uspijevala skinuti se sa te vražje mašine…..bilo mi je zlo ….a centar za ravnotežu mi je uvik bija malo sjeban….
Međutim, došao je taj trenutak…ili je nestalo struje ili je ovaj napokon skužija di je botun za zaustavljanje Đavoljeg stroja i ja sam sišla.
Sva sretna, bila sam spremna za slijedeću ulogu….karijeru života. Ideja je bila tu, plan je bio tu, motivacija je bila tu (na mahove doduše). I krenula sam ja u osvajanja i pohode. Malo bi me krenulo, pa bi malo stalo, pa korak naprijed pa dva koraka nazad, ali gurala sam ja i gurala. Pokušavala sam ja osmisliti tu vlastitu sebe…i sve mi se nešto činilo da me ide…dok…
...dok se jedno jutro nisam probudila kod staraca od kuda sam i krenula u potragu za sobom. I onda sam skužila da sam ja zapravo svo to vrijeme spavala…samo onesviještena. Vrteljajući se na ringišpilu u krug bez ikakvog smisla i razloga…..

Moji demoni i ja

26 travanj 2013

Ne znam kako kod vas stvari stoje, ali meni se često dogodi da putem idemo ja i moji demoni: „Krivnja“, „Krive odluke“ i „Propuštene prilike“. Kao i inače „Propuštene prilike“ mi se stalno ceri u facu i ruga, „Krive odluke“ me naganja putem i podjebaje, a „Krivnja“ ko „Krivnja“ mi se svaki put nasadi na ramena i hoće se igrati „konjića“.
I dok mi idemo putem svađajući se i natežući ponekad se pojavi Ona- „Nada“ . Ona uspije rastjerati ove mangupe. Ali skužila sam ja da je ona zajeban igrač. Demon, samo drugačije naravi. Ona me voli uzeti za ruku i putem mi lijepo pričati. Ja ko ja, majka svih zajeba, kad me neko vodi uopće ne gledam di idem. I tako ona mene svaki put odvede negdje otkud se ja ne znam više vratiti i zbriše.
Jednom sam je čak vidjela kako sakrivena iza kantuna umire od smijeha gledajući mene zbunjenu i izgubljenu.

Ono što mi ostane je čekati ona moja tri mangupa da se vrate i da skupa idemo doma.

(S obzirom da se ovo dogodilo više puta naučila sam ih dočekati spremna u stavu za motivacijsku nogu u dupe.)

Psimo mozgu (umjesto "about me")

22 travanj 2013

Dragi gospon Mozak,

ovim putem bih Vas htjela uputiti na upoznavanje i druženje s gospojom Razum. Znam da vas neki često brkaju, ali iz mog skromnog životnog iskustva zapravo sam shvatila da vi niste isti entitet, štoviše da se niste nikada ni upoznali kako spada. Ona je više nekako apstraktna, ali u usmjeravanju konkretna i logična, dok ste Vi više tjelesni, „stroj“ koji vrti i bruji u mojoj glavi i proizvodi nekakve akcije. Da ne bi bilo zabune smatram da kad smo u pitanju mi, bijedni Nosioci Vaše uzoritosti, genijalno odrađujete svoj posao, ali mi se nekako čini da sve to izvodite na jedan repetitivan i besmislen način. Eh sad, znam da je to malo ružno reći za jedan tako veličanstven organ kao što ste Vi….i isto tako znam da Vaši subkortikalni podanici ponekad krivo protumače Vaše naredbe, ali ako ostavimo to i postrani, više nego jednom ste se (barem kad sam ja u pitanju) da skužate,...zajebali!

Kako to sad? Pa lijepo…naime, davno sam se ja pomirila s činjenicom da srce nije centar doživljaja (da ih tako nazovemo), te da ta smiješna mala pumpa služi uglavnom rastjerivanju one crvene sluzi koja nosi hranjive tvari i održava naša tjelesa „prividno“ na životu. Ono što nam zapravo daje život ste Vi. Ono što nas pokreće, usklađuje naše pokrete, omogućava nam da vidimo, čujemo, osjećamo okuse, mirise pa i kompleksnije stvari kao ljubav, mržnju, strah, sreću i još trista nekih čuda.

E sad, sve bi to bilo veoma lijepo i zabavno,da nisam u svom kratkom i skromnom životu primijetila da Vi sve te stvari odrađujete nekako poprilično besmisleno. Recimo: kad govorim, malo ko razumije što ja to pričam…..čujem, ali nekako sve krivo shvatim….vidim, a ne razlikujem srnu od koze…hodam, al se sapletem oko vlastitih nogu… smijem se, a tužna sam…. plačem, a ljuta sam…zaljubim se, on ispadne balvan. Uglavnom sve to nešto što Vi proizvodite tu gore među mojim lubanjskim kostima nekako djeluje zadivljujuće i krajnje nenadmašivo, ali kad pogledate mene, izvođača tih svojih krajnje kompliciranih kompjutacija mogli biste primijetiti kako ipak nešto tu smrdi. Naime, sve je to u svojoj teoriji i više nego savršeno, al' mi se ipak nekako čini da i Vama treba netko tko će Vas malo usmjeravati u svim tim super genijalnim stvarima koje gore obavljate. Tu na scenu nastupa gospoja Razum, s čijim postojanjem bi Vas putem ovog pisma htjela upoznati.

Naime, ja sam se par puta susrela s ljudima čiji je gospon Mozak odlučio potražiti njenu pomoć pri organizaciji i kontroli viših i nižih kognicija i nekako mi se čini da to kod njih baš fino funkcionira. Ti ljudi izgledaju prilično zadovoljno: emocije s ponašanjem usklađene, govore razgovijetno i čini se kako sasvim fino rezoniraju tuđe umotvorine (pa čak i moje)…..eh da… i da naglasim, puno su ljepši i uglađeniji bez modrica i ogrebotina po najčudnijim mjestima, a balvana oko njih niti za potpalu. Čini se da je ta gospođa, za razliku od Vas ponešto bestjelesna, nema ona gyrusića i sulcusića i cijelu vojsku podanika koji će biti poslušni, ona je više onako transcedentalna i čini se kako je treba zapravo prvo prepoznati kako bi uopće mogli zatražiti njezinu pomoć. Smatram da bi se Vas dvoje baš fino slagali te da bi i Vama i meni to puno olakšalo.

Mene je zapravo, da Vam budem najiskrenija, strah da ćemo i Vi i ja završiti ovo naše druženje prerano ako nastavimo ovako. Naime, kao centar moga bića i bivstvovanja ste mogli primijetiti kako ste i Vi i one nešto niže strukture nemilo zlostavljani u posljednje vrijeme i to zbog ničeg drugog nego zbog Vaše neorganiziranosti. Sva ta zbrka neuronića s aksonićima i onim svojim neurotransmiterićima šalju neke blesave signale koji mene stalno dovode u neke blesave situacije. Te blesave situacije onda Vi tamo svi skupa gore krivo protumačite, i onda me budale opet pošaljete po još novih i blesavijih dogodovština. Ono gdje bi idealno došla gospođa Razum je baš taj neki dio: kao prvo da Vas posavjetuje o tome gdje ćete me poslati, kao drugo da malo iskontrolira te izvršne strukture da ja to izvedem kako spada i da ne radim pizdarije, i kao treće, ono najbitnije, da Vam pripomogne u tumačenju onoga što sam zapravo napravila, kako ne bi bilo zabuna i dovođenja mog skromnog bića u neke nove nemoguće situacije koje nas mogu doći glave u kojoj Vi gospon obitavate. Zapravo, ono što Vam ja predlažem jeste da u svrhu vlastitog očuvanja poduzmete te ključne korake i prihvatite činjenicu da trebate pomoć u vođenju mog malog i izlupanog bića kroz život. U protivnom nam se ne piše dobro….

Unaprijed hvala

S velikim i najvećim poštovanjem

Ja

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.